Textile Design

The collapse of the Twin Towers in 2001 and its direct transmission around the globe introduced a new paradigm in warfare conducted through the media. The time span
between the first and the second attack on WTC was a suitable moment for the cameramen and photographers to install their equipment and make it possible for the viewers to watch the second airplane crushing into the towers live. The disturbing images travelled around the world in no time, and their character shifted from documentary to symbolical. The resulting hypertrophy of meaning led to an image production encoded with the explicit content of violence and trauma. The newly created media setting generated new viewing mentalities and new visual literacy. Art produced in the period since September 11, 2001 has been an indicator of the new social order, which endows images with the brutal power of reality.

The aim of this paper is to present some examples from the contemporary artistic production—primarily works of Hans Peter Feldmann, Doug Ashford, Francis Alÿs,
Thomas Hirschorn, and Munir Fatmi—and to perform an analysis of the way in which the contemporary art practices deal with the issues imposed by the post-September
eruption of images. The works of the said artists have thereby been used as primary sources in articulating a perspective that will lead to a better understanding of the
new role of the media.

Sa punim pravom postavlja se set kritičkih pitanja o dominaciji etnonacionalnih obrazaca u vodećim banjalučkim kulturnim institucijama
i ignoriranju povijesnih činjenica i njihovih posljedica danas. Donekle je razumljivo ispolitizirano tumačenje ratne prošlosti iz “banjalučke
perspektive”, ali ignorisanje činjenice o postojanju liste umjetnika i umjetnica koji su bili prisiljeni napustiti grad 1990-ih, sa zamahom politike
etničkog čišćenja danas već osuđenih ratnih zločinaca, naprosto zabrinjava. Ta lista dovoljno je duga da se pitanje nasilnih migracija istakne
kao svojevrsni fenomen ovoga grada i kao kritična tačka – neka vrsta društvenog loma, gdje se može (ali i mora) pomno izvršiti vivisekcija prilika
koje su do toga dovele. Radi se o umjetnicima i umjetnicama koji su uslijed prisilnog napuštanja Banjaluke bili primorani svoj život relocirati
negdje drugdje – Amer Kobašlija i Aida Šehović u New York, Irma Markulin u Berlin, Margareta Kern u London, Ivana Pegan Baće u Dubrovnik, Damir Avdagić u Oslo, Zlatan Vehabović i Alem Korkut u Zagreb, itd.

Performativnost mode je tema koja bi mogla obuhvatiti niz najrazličitijih, ideološki oštro suprotstavljenih i u estetskom smislu nespojivih pojava. Aspekt performativnosti je sastavni i neizostavni dio odjevnih manifestacija od početka čovjekova postojanja do danas — jer pasivno ili aktivno, svjesno ili nesvjesno, okupira javni prostor — te utoliko čini složenijim pokušaj izdvajanja nečega specifičnog što se kao zaseban fenomen javlja u odnosu mode i njezine izvedenosti i izvedbenosti. Na ovom ćemo mjestu nastojati obuhvatiti nekoliko zasebnih segmenata, a uzimajući u obzir najznačajnija mjesta simbioze tijela i odjeće, njihove međusobne prepletenosti i pojavljivanja. Bilo da se radi o modnom mainstreamu na modnim pistama, simbiozi mode i glazbe u svijetu popularne kulture, umjetničkom promišljanju odjevnih znakova, ili pak društvenom aktivizmu, ovaj tekst prvenstveno ima namjeru ukazati na primjere u kojima je modu, kao u svojevrsnom igrokazu vizualne reprezentacije, moguće iščitati kao radikalnu praksu i slikovnu sintaksu koja u kontekstu medija, popularne kulture i suvremene umjetnosti posve drugačije promišlja uvriježene društvene norme, propituje ih i kritizira. Kao što pojam mode u semantičkom i simboličkom smislu nadilazi pojam odijevanja, tj. odjeće, tako i niz prikazanih primjera u ovom tekstu ukazuje na one prakse koje teže nadilaženju modnog. Riječ je o praksama modnih uprizorenja i tjelesne performativnosti te artikulaciji fenomenâ koje je kod pojedinih modnih dizajnera moguće prepoznati na nekoliko razina: u dvosmislenim i često ekscesnim konfrontacijama; zatim u kontekstu suvremenih umjetničkih praksi što problematiziraju »modu kao skulpturu« (Anna i Heinzelmann,
2001), te u »modnom oblikovanju političkog tijela«, prvenstveno u
onome segmentu kada odjeća postaje nositeljem političke svijesti i aktivističkog djelovanja (Parkins, 2002: 2).

Deset godina od 11. septembra 2001. predstavlja solidan vremenski otklon za analizu načina na koji se taj događaj odrazio na savremenu kulturu, ali i na odijevanje i novo značenje odjeće. Neposredno nakon rušenja njujorškog Svjetskog trgovačkog centra američki predsjednik George Bush je izjavio: „Ili ste s nama ili ste protiv nas!“, čime je radikaliziran odnos različitih kultura i naglašen obrazac „mi-oni“. Nakon što je Nacionalna strategija sigurnosti SAD-a omogućila preventivne vojne udare na one zemlje koje bi bile proglašene kao potencijalna teroristička prijetnja, uslijedila je invazija na Afganistan i Irak. Tako je prva decenija 21. vijeka u zapadnom svijetu obilježena sistematskom islamofobijom: organiziran je referendum protiv izgradnje minareta u Švicarskoj, pokrenuta je debata oko izgradnje Islamskog centra u blizini zone Ground Zero u New Yorku, u nekim evropskim zemljama doneseni su zakoni o zabrani nošenja ženskih pokrivala za lica (nikab) i kosu (hidžab), državni zvaničnici evropskih zemalja nisu se suzdržavali od ksenofobičnih i antiislamskih izjava, itd. U takvoj društveno-političkoj konstelaciji odjeća postaje eksplozivno i ubojito sredstvo nabijeno novim značenjem. Nakon 11. septembra odjeća postaje nosilac zastrašujuće i uznemirujuće poruke, emanirajući političku napetost, nesigurnost i konflikt. Sa desetogodišnje distance treba pokušati istražiti navedene primjere iz medija i umjetnosti te na koncu načiniti sintezu navedenog problema. Ovaj rad se oslanja na djela svjetskih umjetnika (Doug Aitken, Adam Helms, Ivana Spinelli, Blue Noses, Mounir Fatmi, Kareem Lotfy, Sharif Waked i Nezaket Ekici), kao i domaćih umjetnika (Alma Suljević, Gordana Anđelić Galić, Leila Čmajčanin, Merima Smajlović, Damir Nikšić, Kurt & Plasto te Dalida Karić Hadžiahmetović).

The exhibition Clothing as a symbol of identity, set up at the City Gallery in Bihać as part of the symposium with the same name, explores the area which creates a drift from the traditional understanding of clothing as an exclusively textile or apparel technology problem. The exhibition is the result of an objective need for the perception of clothing as an exclusive product of a mechanical, chemical or clothing line, to be redefined and placed in the recent social trends. Its goal is to expand the framework of the study of clothing and textiles in the Bosnian scientific context and to take a critical position in the field of theoretical discourse in the direction of redefining the established and conventional benchmarks. Numerous publications, critical reviews and analyses, exhibitions and curatorial projects, new departments at academic institutions, as well as recent developments in the international political scene in which clothes and their new meaning are at the main place and represent the pledge of current topics in the broadest social context. Interpretation of apparel, clothing symbols and fashion as sociological, cultural, political or artistic problems, highlights the necessity of relocation of the traditional positions and opening the new chapters.

Izložba Odjeća kao simbol identiteta, postavljena u Gradskoj galeriji u Bihaću u sklopu istoimenog simpozija, istražuje područje koje pravi otklon od tradicionalnog shvatanja odjeće kao isključivo tekstilnog ili odjevnog tehnološkog problema. Izložba je plod objektivne potrebe da se percepcija odjeće kao ekskluzivnog proizvoda mehaničkog, hemijskog ili konfekcijskog lanca, redefinira i smjesti u recentne društvene tokove. Njen cilj je proširenje okvira izučavanja odjeće i tekstila u bosanskohercegovačkom znanstvenom kontekstu i zauzimanje kritičke pozicije na polju teoretskog diskursa a u smjeru redefiniranja uvriježenih i konvencionalnih polazišta. Brojne publikacije, kritički osvrti i analize, izložbe i kustoski projekti, nove katedre na akademskim institucijama, ali i recentna zbivanja na međunarodnoj političkoj sceni u kojim odjeća i njeno novo značenje zauzimaju glavno mjesto, zalog su aktuelnosti navedene teme u najširem društvenom kontekstu. Interpretacija odjeće, odjevnih znakova i mode kao sociološkog, kulturološkog, političkog ili umjetničkog problema naglašava nužnost izmještanja tradicionalnih pozicija i otvaranja novih poglavlja

Brojni su primjeri iz svijeta mode posredstvom kojih je moguće sondirati dublje sfere savremene društvene kompleksnosti koja se odvija na
oprečnim relacijama kao što su Istok-Zapad, bogatisiromašni, moćni-potlačeni, razvijeni-nerazvijeni, itd. U takvom ambijentu stiče se dojam i afirmira se spoznaja da moda u globalnom socio-ekonomskom kontekstu
nedvojbeno posjeduje snagu imperijalističke moći sa kojom operiraju bogati i moćni.