U susret Jubileju 300. obljetnice obrane Sinja (1715.-2015.). Prouke o Svetištu Gospe Sinjske i mariološka promišljanja nakon Drugoga vatikanskog koncila. Zbornik radova Nacionalnoga mariološko-marijanskog simpozija, Sinj, 19.-22. IX. 2013., 2013
Kao poljski biskup, Karol Wojtyla sudjelovao je u radu Drugoga vatikanskog koncila na kojem je im... more Kao poljski biskup, Karol Wojtyla sudjelovao je u radu Drugoga vatikanskog koncila na kojem je imao značajan udio i doprinos u svojim zapažanjima i primjedbama. Nakon što je 1978. g. izabran za novog papu, krakovski kardinal Karol Wojtyla, u svom je nastupnom govoru istaknuo područja kojima u duhu Sabora želi posvetiti posebnu pozornost: širenje vjere, ekumenizam, disciplina i organizacija Crkve, ekleziologija. U tom kontekstu, Ivan Pavao II. razvija i svoj nauk o Blaženoj Djevici Mariji na nov način, ali opet u uskoj povezanosti sa živom predajom Crkve. Papa unosi svježinu ne samo na području teologije, naučavanja i promišljanja, već i na području pobožnosti. Na dinamičan način, Papa pokazuje razvoj mariološkog istraživanja uz opreznu upotrebu svetopisamskih tekstova, crkvenih otaca i nauka učiteljstva Crkve, posebno Drugoga vatikanskog koncila.
Teološko-mariološka misao Ivana Pavla II. u svom središtu promatra Marijinu svetost i njezinu očuvanost od istočnoga grijeha. Blažena Djevica Marija ostvaruje svoju ulogu u Božjem planu spasenja u posvemašnjem jedinstvu i primjerenom odnosu sa osobama Presvetog Trojstva. Stoga se može reći da je cjelokupni mariološki opus Ivana Pavla II. bitno trinitarno i kristološki usmjeren. Ivan Pavao II. nam pomaže u duhu Drugoga vatikanskog koncila ispravno shvatiti pravu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, koja je uvijek usmjerena na Isusa Krista. U tom istom duhu možemo zaključiti geslom koje je blaženi papa Ivan Pavao II. uzeo za svoj pontifikat: „Tvoj sam sav i sve moje pripada tebi, moj ljubljeni Isuse, po Mariji, tvojoj Presvetoj Majci“.
Uploads
Papers by Ivan Karlić
Franjevci konventualci na hrvatskim prostorima, u tadašnjoj Dalmatinskoj provinciji sv. Jeronima, iznjedrila je više značajnih osoba koje su bili predvodnici i katoličke obnove, s jedne strane, i obnove Franjevačkog reda, s druge strane. Autori u ovom prilogu navode nekoliko značajnih hrvatskih franjevaca: Antun Marcello Petris, Blaž Posarić, Mate Ferkić i Bonaventura Soldatić. Svi su se oni na svoj način pridružili i davali podršku tridentskoj reformi i obnovi, kako na mjesnoj razini Dalmatinske provincije sv. Jeronima, tako i na razini cijelog Reda, sve u suglasju s uredbama Tridentskog sabora o obnovi redovničkog života. O tome govore sačuvani svesci Provincijskog arhiva, iz kojeg crpe građu autori, koji neprekinuto od 1559. dalje svjedoče o tom vremenu.
Drugi vatikanski koncil naglašava i usmjerava svoju pozornost na „znakove vremena“ koji su vidljivi u suvremenom svijetu, te je na taj način potaknuo teologe diljem svijeta na novo promišljanje o svijetu i o čovjeku, o njegovu dostojanstvu, poslanju i odgovornosti. Nadahnuta saborskim smjernicama, ali i teškim životom većine ljudi u okružju Latinske Amerike, rođena je teologija oslobođenja, za koju su siromasi kao povijesni subjekt središnja i ključna misao u teološkom promišljanju. Glede metodologije ovoga teološkog pokreta (usmjerenja), on ne želi biti jedna od partikularnih teologija, nego je u svom temelju univerzalna, iako je nastala i ponajviše se širila u Latinskoj Americi, odnosno u južnoameričkim okružjima. Teologija oslobođenja se zalaže za snažnu povezanost teologije i prakse, budući da i izrasta iz konkretnoga životnog okruženja, ali i tvrdi da se temelji na Svetom pismu i na crkvenoj tradiciji.
Crkva i njezino službeno učiteljstvo je od početka pratilo sva zbivanja vezana uz teologiju oslobođenja. U brizi za čistoću katoličkog nauka Kongregacija za nauk vjere pozorno je pratila i usmjeravala teologiju oslobođenja u okvire crkvenog Učiteljstva, te je objavila i dva dokumenta o njoj.
Općeniti pogled na kristologiju XX. stoljeća otkriva kvantitativno veliku „proizvodnju”, ali i nedostatak odgovarajuće kvalitete kod pojedinih kristoloških projekata. Glavno obilježje suvremene kristologije jest kristološka koncentracija koja se susreće u gotovo svim kristološkim strujama i modelima. Iznoseći različite kristološke modele, autor se zadržava na svakom od njih, dajući im kratko tumačenje i nabrajajući pojedine teologe - predstavnike određenog modela. Na taj način susrećemo najznačajnija imena kršćanskog teološkog svijeta, kao npr. J. Galota, R. Bultmanna, P. T. de Chardina, K. Rahnera, H. U. von Balthasara, W. Kaspera i dr. Nakon toga, u članku se ukratko predstavlja pravoslavna kristologija, koju karakterizira „model slave”, i luteranska kristologija, čije je temeljno obilježje „model križa”. Za Isusa Krista zanimali su se, i tijekom povijesti a i danas, mnogi pojedinci, grupe i pokreti koji nisu dio kršćanskog svijeta ili kršćanskih crkava. Stoga, autor govori i o toj tzv. „kristologiji izvana”, tj. iznosi kako Isusa shvaćaju, što i na koji način o njemu govore pisci u suvremenoj književnosti i u filozofiji (te što o njemu misle pripadnici nekih drugih svjetskih religija). U svakom slučaju, zaključuje autor, različitost pristupâ Isusu Kristu znak je njegove važnosti za čovjeka i čovječanstvo uopće, ali i poticaj za razmišljanje o bogatstvu sadržajâ osobe Isusa Krista.
Krajem prošlog stoljeća došlo je do reakcije i kritike upućene liberalnoj teologiji i njezinom načinu razmišljanja o Isusu Kristu; vrhunac te reakcije predstavlja dijalektička teologija K. Bartha i kerigmatsko-egzistencijalna teologija R. Bultmanna. Njihovo teološko/kristološko razmišljanje usmjereno je na pitanje: tko je Isus za vjernika (funkcionalna kristologija). R. Bultmann došao je do zaključka da se ne može ići „iznad” kerygme, u njoj „imamo” Isusa Krista, a o povijesnom Isusu ne znamo gotovo ništa sigurno, a i da znamo to ne bi imalo posebne važnosti za vjeru.
Bultmannovi učenici kritizirali su jednostranost egzistencijalne teologije/kristologije; oni su bili mnijenja da se o povijesnom Isusu može nešto znati i da to treba istražiti i definirati. Tako teolozi ’50-ih i ’60-ih godina našeg stoljeća drže neophodnim traženje povijesti u kerygmi i kerygme u povijesti, da bi naglasili kontinuitet između povijesnog Isusa i Krista kerygme.
Najprije se govori o sekularizaciji kao o življenoj negaciji transcendentnosti: ne samo religijske transcendentnosti nego i one etičke, transcendentnosti ideala i vrednota. Sekularizirani čovjek je onaj koji širi na sva područja egzistencije tehnološki princip i kao takav ne priznaje druge vrednote osim onih koje vode prema koristi i dobiti, odnosno prema društvenim konvencijama. On pristaje uz takve vrednote i to ne zbog svoje savjesti nego jer mu tako odgovara i jer mu se to isplati. Jedina “apsolutna” vrednota sekulariziranog čovjeka je sloboda, shvaćena kao pravo da raspolaže samim sobom kako hoće, da planira vlastiti život bez ikakvih vanjskih utjecaja, naravno osim onih koji vode do “zgodne prigode” za dobit.
Drugi dio, antitetski prvom, posvećen je temi povratka korijenima: prirodi, tradicionalnim kulturama, religiji. Ono što povezuje ove “povratke” je traženje terena na koji “zasaditi” korijene i pronaći unutrašnju sigurnost, životni smjer i identitet, nasuprot nesigurnosti i riziku koji su obilježavaju sekulariziranu slobodu.
Antropološki gledano, čini se najvažnijom, a i najbližom čovjekovoj stvarnosti, isprepletenost prvih dvaju načina egzistencije, o čemu se govori u trećem dijelu. Radi se o kontradiktornoj i nesigurnoj sintezi nekakve slobode koja ne prihvaća obveze i ograničenja, s jedne strane, te potrebe za sigurnošću koja traži čvrsto uporište, s druge strane. Kao posljedica toga rađa se potreba (posebice kod mladih) da se neprestano eksperimentira, što dovodi do slaboga i promjenjivog identiteta.
Članak završava razmišljanjem o odnosu Boga i čovjeka, posebice u svjetlu “novoga čovjeka” - Isusa iz Nazareta.
Teološko-mariološka misao Ivana Pavla II. u svom središtu promatra Marijinu svetost i njezinu očuvanost od istočnoga grijeha. Blažena Djevica Marija ostvaruje svoju ulogu u Božjem planu spasenja u posvemašnjem jedinstvu i primjerenom odnosu sa osobama Presvetog Trojstva. Stoga se može reći da je cjelokupni mariološki opus Ivana Pavla II. bitno trinitarno i kristološki usmjeren. Ivan Pavao II. nam pomaže u duhu Drugoga vatikanskog koncila ispravno shvatiti pravu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, koja je uvijek usmjerena na Isusa Krista. U tom istom duhu možemo zaključiti geslom koje je blaženi papa Ivan Pavao II. uzeo za svoj pontifikat: „Tvoj sam sav i sve moje pripada tebi, moj ljubljeni Isuse, po Mariji, tvojoj Presvetoj Majci“.
U radu se sažeto iznose kristološke kontroverzije i kriva učenja (hereze) u prvim stoljećima kršćanske ere (patrističko razdoblje), tijekom kojih se rađaju, razvijaju i izmjenjuju razna kriva učenja o Isusu Kristu. Patrističko razdoblje i tadašnji razvoj kristologije ima posebnu važnost za kristologiju uopće; to je doba velikih kristoloških diskusija i kontroverzija koje su zapravo pružale priliku Crkvi da, zbog raznih kristoloških krivovjerja, još više i bolje produbi objavljenu istinu, sadržanu u Svetom pismu, i svoju vjeru u Isusa Krista. Govori se o judeo-kršćanskom i o helenističkom okružju, u kojima su rođena neka kristološka krivovjerja. Nakon izlaganja o herezama u judeo-kršćanskom i u helenističkom okružju, prelazi se na govor o nekim suvremenim krivim (krivovjernim) shvaćanjima osobe i djela Isusa Krista, koji se na neki način temelje upravo na starim krivovjerjima.